...

Olimpijada

Olimpijske igre

Neobična godina, leto se vezuje za Olimpijske igre u Tokiju, ali sve se već baca u senku zbog covida i nekih starih sećanja.

Volela sam leto, volela sam da gledam sa tatom olimijske igre na televiziji, slušajući njegove priče o svojim putešestvijama sa Olimpijade.

Upoznajte moga tatu, 

Šta kažete? Bio je frajer za svoje godine, uspešan sportista, borac, a svoj nedostatak sluha prevazišao je, osvojivši brojna odličja. Bravo za njega, ponosna sam. I dan danas kada mi je teško se setim njegovih reči, „Nema odustajanja, samo napred, do kraja!“ Nema mi veće motivacije od tih reči. Evo podsetila sam se šta je Nole govorio kada je bio mali, to je taj san u koji čovek veruje i koji ga vodi kroz život.

Verovatno niste svi čuli da i gluvi imaju takmičenja, imaju svoju Olimpijadu. Ne pripadaju niti čujućima, niti paraolimpijcima. Zajednica gluvih sa svih delova sveta je iznjedrila brojne uspešne sportiste ali nažalost, oni u ovoj državi nemaju ista prava kao i ostali. Nisu priznati kao sportisti i ne primaju nacionalnu penziju uprkos ozbiljnim uspesima i odičjima. Međutim, borba za ostvarenje svojih prava je počela i traje, a dokle? Zavisi od borbe i volje pojedinaca.

Moj tata, za svoje godine, osvojio je 3 olimpijske bronzane medalje i 5 zlatnih medelja sa Evropskog prvenstva u fudbalu, zajedno sa njegovim gluvim saigračima, prijateljima. 

Da li znate da se Olimpijada gluvih održavala u Beogradu davne 1960. godine? Sport u tišini. Divno videti toliko ljudi punih života na jednom mestu udruženih sa istim ciljem, pre svega da se dobro zabave.

Sećam se jednog događaja od pre 2 godine kada je na red došla organizacija turnira  za gluve u Novom Sadu. Tata Vlada glavni organizator, u timu sam ja, njegov pomagač, a podrazumeva se i Siniša, tatin prijatelj. Wow, koji tempo nam je zadao, red, rad i disciplina. Pored svog redovnog posla, morala sam da pružim 200% sebe, jer se ništa manje nije očekivalo. Takav je bio moj tata Vlada… Trebalo je organizovati turnir, pa zatim žurku, ali o tome kako se gluvi provode ću pisati nekom drugom prilikom.

Ajmo nešto zanimljivo o organizaciji turnira. Tako moj tata smisli da Peđa, naš sestrić, budući fudbalski sudija sa svojim drugarom, sudi utakmice gluvih. Joj muko moja, koja frka i panika je tada nastala. Viče on tetka, pa šta sada? Kako ću da koristim pištaljku kada ne čuju?!

A uskače deda Vlada, 

Šta? Opusti se, moraš naučiti, i mi smo ljudi. Kako ćeš da budeš poznati i najbolji sudija ako ne umeš da radiš sa invalidima? Polako, samo podiži zastavice i oni će razumeti. Naše dete nije ni znalo u šta ga deda uvalio, ali podrška sa terena od starog sportiste bila je najvernija podrška.

Među mlađim generacijama, tu je i moja kuma Goca, i dan danas ona postiže izvrsne rezultate u streljaštvu. Ponosna sam što je baš mene izabrala da joj budem kuma. Moj tata nas je upoznao i tako se rodilo prijateljstvo, preko noći. Međutim, njen uspeh nije došao preko noći, upucala je bronzu u Taipei-u, zahvaljujući mukotrpnom radu i odricanju uz pomoć trenera Aranke Binder. Vijorila se naša zastava u belom svetu, a osetila se ponos i dika. Ona je bila predstavnik Srbije, a Srbija nije čula za to. Goca gađa u metu, ova vest pogađa u srce.

Dragi moji, snovi se ostvaruju, prepreke su u našim glavama… Vera u sebe ruši barijere, njihova barijera zvana gluvoća je srušena i oni stoje ponosno iza svojih uspeha iz jednog malog grada, iz jedne male države na žalost nedovoljno vidiljivi i neprepoznatljivi. Mi mlađi smo zato tu, da im otvorimo vrata i unesemo svetlost. Nastavićemo da pišemo, jer ovakva odličja i ovakve zasluge, kao i glas gluvih treba da se čuje.